Katolička karizmatska obnova: Struja milosti za cijelu Crkvu, fra Raniero Cantalamessa, OFM

Počinjem s uvjerenjem koje svi mi dijelimo i koje papa Franjo često ponavlja – da je Katolička karizmatska obnova (KKO) struja milosti za cijelu Crkvu. Ako je KKO struja milosti za cijelu Crkvu, mi smo dužni sebi i Crkvi objasniti od čega se ta struja sastoji, čemu je namijenjena i zašto je potrebna cijeloj Crkvi. Ukratko, trebamo objasniti tko smo i što nudimo – ili bolje – što Bog nudi Crkvi po ovoj struji milosti. 

Do sada nismo bili – niti smo mogli biti – u stanju reći jasno što je Karizmatska obnova. Nužno je iskusiti način života prije nego ga možemo definirati. Ovo se uvijek događalo kroz povijest Crkve kada su se pojavljivali novi oblici kršćanskoga života. Loše je kada pokreti i redovnički redovi počnu odmah s mnoštvom pravila i detaljnim ustrojem koji je potrebno, kao po protokolu, slijediti. Život, kako ide naprijed, poprima obilježja i stvara svoja pravila, poput rijeke koja prokapa svoje korito kako teče.

Moramo priznati da smo do sada Crkvi davali prikaze Karizmatske obnove koji su bili međusobno različiti, nekada i kontradiktorni. Dovoljno je da kratko upitamo ljude koji nisu članovi Obnove i postat ćemo svjesni trenutne zbunjenosti vezane za identitet Karizmatske obnove.

Za neke radi se o pokretu entuzista, koji se ne razlikuje od entuzijastičnih i prosvijetljenih pokreta u prošlosti, aleluja ljudi s podignutim rukama koji mole ili pjevaju na nerazumljivom jeziku: ukratko, emocionalni i površni fenomen. S punim znanjem mogu govoriti na ovaj način jer sam i sam dugo vremena mislio isto. Neki pak drugi pokret poistovjećuju s ljudima koji su u službi ozdravljanja ili egzorcizama; za treće radi se o protestanstkoj i pentekostalnoj infiltracijiu Katoličku Crkvu. U najboljem slučaju, Karizmatska obnova gleda se kao pokret na čijim se članovima mogu povjeriti mnoge službe u župi, ali s kojima se ne treba preduboko povezati. Kao što je netko jednom rekao, ljudi vole plodove obnove, ali ne i drvo.

Nakon pedeset godina postojanja i iskustva, povodom inauguracije nove službe CHARIS, možda je došao trenutak da pokušamo ponovno interpretirati ovaj pokret i definirati ga, ako je definicija pokreta moguća s obzirom da je njegov put daleko od kraja.

Vjerujem da je bit ove struje milosti providonosno sadržana u njezinu imenu:Karizmatska obnova, pod uvjetom da razumijemo istinsku važnost obiju riječi. Prvi dio svoga govora posvetit ću imenici obnova, a drugi pridjevu karimatska.

www.obnovauduhu.com

DIO PRVI: OBNOVA

Potrebno je napraviti neke preliminarne napomene kako bismo razumjeli odnos između imenice obnovai pridjeva karizmatskai onoga što svaka od tih riječi predstavlja.

U Bibliji jasno vidimo dva načina na koji Duh Božji djeluje. Prvi se od tih načina naziva karizmatski. To se događa kada Duh Božji siđe na određene ljude pod određenim okolnostima i daje im darove i sposobnosti koji nadilaze ljudske mogućnosti kako bi ispunili zadatak koji Bog stavlja pred njih. Obilježje ovoga načina djelovanja Duha Božjega dano je osobi, ali ne za nju samu – da bude ugodnija Bogu – nego za dobrobit zajednice, za služenje. Neki od ljudi koji su primili takve darove u Starome zavjetu živjeli su svoje živote svakako, samo ne u skladu s Božjom voljom.

Tek kasnije, zapravo nakon progonstva, Biblija počinje govoriti o drugome načinu djelovanja Duha Božjega, načinu koji će kasnije biti nazvan posvećivanjem u Duhu(vidi 2 Sol 2, 13). Duh je nazvansvetim prvi puta u Psalmu 51: Ne odbacuj me od lica svojega, svetoga Duha svojega ne uzimaj od mene! (redak 11). Najjasnije svjedočanstvo o ovome jest proroštvo iz Ezekiela 36, 26-27:

Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.

Novost u ovome načinu djelovanja Duha jest ta da ona silazi na ljude i ostaje nad njima, preobražavajući ih iznutra, dajući im novo srce i novu sposobnost da poštuju zakon. Kasnije, teologija će prvi način djelovanja Duha nazvatigratia gratis data – besplatni dar, a drugi će nazvati gratia gratum faciens– milosti koja čovjeka čini ugodnim Bogu.

Dok se krećemo iz Staroga prema Novome zavjetu, ovaj dualni način djelovanja Duha postaje sve jasniji. Dovoljno je da pročitamo 12. glavu Prve poslanice Korinćanima koja govori o svim vrstama karizmi te da nastavimo s idućim poglavljem – 13. – koje govori o jedinstvenom daru, jednakom i potrebnom svima, a to je ljubav. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu (Rim 5, 5), ljubav, kako ju je definirao sv. Toma Akvinski kojom nas Bog ljudi i čini nas sposobnima ljubiti Njega i braću. 

Odnos između posvećujućeg djelovanja Duha i Njegova karizmatskog djelovanja sveti Pavao vidi sličnim odnosu postojanja i djelovanja i odnosu jedinstva i različitosti u Crkvi. Posvećujuće djelovanje odnosi se na kršćansko postojanje, a karizme se odnose na djelovanjejer su one za služenje (vidi 1 Kor 12, 7 i 1 Pet 4, 10); prvo postiže jedinstvoCrkve, a drugo različitostnjenih funkcija. Čitamo u Efežanima 4, 4-13 o tome. Ondje apostol najprije objašnjava od čega se sastoji kršćansko postojanje i jedinstvo svih vjernika: jedno tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin, jedna vjera; nastavlja i kaže svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova (redak 7): apostolima, evanđelistima, učiteljima, itd.

Apostol se ne zaustavlja na isticanju tih dvaju načina djelovanja Duha nego potvrđuje apsolutni prioritet posvećujućeg djelovanja nad karizmatskim. Djelovanje ovisi o postojanju (agere sequitur esse), ne obrnuto. Pavao opisuje većinu karizmi – govor u jezicima, dar proroštva, poznavanje otajstava, davanje svega siromasima – i zaključuje da su bez ljubavi karizme bezvrijedne za onoga tko u njima djeluje, čak i ako koriste ljudima koji ih primaju.

Istina je da karizma nije dana zbog, ili s obzirom na svetost osobe, ali je također istina i da karizma ne ostaje zdrava i da može postati pokvarena te izazvati velike štete ako nije ukorijenjena u osobnoj svetosti. Podsjetnik za prednost koju ima posvećujuće djelovanje Duha nad karizmatskim jer poseban doprinos Katoličke karizmatske obnove koji može dati evangeličkim i pentekostalnim pokretima koji u svojim korijenima imaju tzv. pokret svetosti.

Sve što sam rekao o obnavljajućem i posvećujućem djelovanju Duha sadržano je u imenici obnova. Zašto baš ova riječ? Ideja novosti ide s otkrivenjem posvećujućeg djelovanja Duha od početka do kraja. Ezekiel je ranije govorio onovom duhu. Ivan govori o rođenju iz vode i Duha (Iv 3, 5). Ali prije svega, sveti Pavao je taj koji u novostividi ono što karakterizira cijeli novi savez(2 Kor 3, 6). On opisuje vjerika kao novoga čovjeka (Ef 2, 5 i Ef 4, 24) i krštenje kao kupelj novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom(Tit 3, 5). 

Odmah treba razjasniti da je taj novi život Krist donio. On je onaj koji nam je, uskrsnućem od mrtvim, dao sposobnost, zahvaljujući našem krštenju, da hodimo u novosti života (vidi Rim 6, 4). To je dakle dar prije nego dužnost, nešto učinjeno prije nego nešto što je potrebno učiniti. U ovome trenutku potrebna nam je kopernikanska revolucija u zajedničkom načinu razmišljanja katolika vjernika (ne revolucija u službenom nauku Crkve!), i to je jedan od najvažnijih doprinosa koji Karizmatska obnova može dati – i već je djelomično dala – životu Crkve. Stoljećima je naglasak bio na moralnosti, dužnosti, što činiti da baštinimo vječni život, tako da je preokrenuo bit i stavio dužnost prije dara, čineći tako da je milost rezultat, a ne uzrok naših dobrih djela. 

Karizmatska obnova, konkretno krštenje u Duhu, u meni je dovela do ove kopernikanske revolucije o kojoj sam govorio i upravo sam zbog toga duboko uvjeren da može donijeti revoluciju u cijeloj Crkvi. To je revolucija o kojoj ovisi mogućnost re-evangelizacije postkršćanskog sviejta. Vjera cvjeta u kontekstu kerygme, ne u kontekstu didaché, odnosno: ne u kontekstu teologije, apologetike i moralnosti. Ove su stvari potrebne za oblikovanjevjere i dovode je do savršenstva ljubavi, ali one ne mogu stvarati vjeru. Kršćanstvo, za razliku od drugih religija, ne govori ljudima što trebaju učiniti kako bi se spasili; govori im što je Bog u Kristu učinio da ih spasi. Kršćanstvo je religija milosti. 

Nema opasnosti da će osoba ovako upasti u tišinui zaboraviti dužnost stjecanja vrlina. Pismo i iskustvo ne ostavljaju mjesta tome: najsigurniji znak prisutnosti Kristova Duha nisu karizme nego plodovi Duha. Karizmatska obnova treba biti na oprezu zbog druge opasnosti, one koju sveti Pavao opisuje u Galaćanima: Započeli ste u Duhu pa da sada u tijelu dovršite? (Gal 3, 3) – povratak starom legalizmu i moralizmu bila bi prava suprotnost onome na što se obnovaodnosi. Postoji, dakako, i suprotna opasnost od korištenja slobode kaoizlike tijelu(Gal 5, 13), ali ta se opasnost lakše prepoznaje.

Od čega se sastoji novi život u Duhu

Ipak, vrijeme je da konkretiziramo stvar i da vidimo od čega se sastoji novi život u Duhu, kako se manifestira i zapravo što jeobnavljanje. Oslanjamo se na svetoga Pavla, odnosno njegovu Poslanicu Rimljanima, jer ondje on sustavno iznosti konstitutivne elemente obnove.

Život koji se živi prema zakonu Duha

Novi je život ponajprije život koji se živi po zakonu Duha. 

Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu! Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti. (Rim 8, 1-2)

Ne možemo razumjeti što znači fraza zakon Duha ako ne započnemo od događaja Pedesetnice. U Starome zavjetu nalazimo dvije osnovne interpretacije blagdana Pedesetnice. Na početku, Pedesetnica je bio blagdan žetve (blagdan sedmica) (vidi Br 28, 26) kada su ljudi nudili Bogu svoje prve plodove (vidi Izl 23, 16 i Pnz 16, 9). Kasnije, i sasvim sigurno u Isusovo vrijeme, blagdan je bio obogaćen novim značenjem. Bio je to blagdan u spomen na primanje zakona na brdu Sinaj i spomen na savez koji je Bog uspostavio sa svojim narodom – blagdan, jednom riječju, komemoracije na događaje opisane u Knjizi izlaska 19-20. Tekst iz suvremene židovske liturgije za Pedesetnicu (Shavout) kaže Ovaj dan – blagdan sedmica jest vrijeme davanja naše Tore.

Čini se da je sveti Luka namjerno opisao silazak Duha Svetoga sa znakovima koji su obilježili Božje ukazanje na Sinaju; on koristi slike potresa i vatre. Liturgija Crkve potvrđuje ovu interpretaciju s obzirom da uključuje 19. poglavlje Knjige izlaska u čitanjima na Duhovskom bdijenju. 

Što nam ovaj paralelni pristup govori o našoj pedesetnici? Drugim riječima, što znači činjenica da se Duh Sveti spustio na Crkvu istoga dana kada se Izraelci prisjećaju primanja zakona i saveza? Sveti se Augustin već pitao ovo pitanje i dao sljedeći odgovor. Pedeset dana nakon žrtve janjadi u Egiptu, Božji je prst ispisao Božji zakon na brdu Sinaj na kamenim pločama, a ovdje pedeset dana nakon Kristove žrtve – pravoga Jaganjca Božjega – ponovno Božji prst: Duh Sveti, ispisuje svoj zakon. Ovoga puta ne na kamenim pločama nego na pločama od mesa, na ljudskim srcima. 

Ovo se tumačenje temelji na Pavlovoj tvrdnji koja definira zajednicu novoga saveza kao pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga života, ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima(2 Kor 3, 3). Proroštva Jeremije i Ezekiela o novome savezu odjednom su osvijetljena. Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana – riječ je Jahvina – Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce (Jer 31, 33). Više nije na kamenim pločama nego na srcima; više to nije vanjski nego unutarnji zakon.

Kako ovaj novi zakon, koji je Duh, konkretno funkcionira i u kojem ga smislu treba zvati zakonom? Funkcionira po ljubavi! Novi je zakon ono što Isus zove novom zapovijedi (Iv 13, 34). Duh je upisao novi zakon u našim srcima, unoseći u njih ljubav: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu koji nam je dan (Rim 5, 5). Ta ljubav, kako nam ju je objasnio sv. Toma Akvinski, je ljubav kojom nas Bog ljubi i, istovremeno, osposobljuje nas da ljubimo Njega i svoga bližnjega. To je nova sposobnost ljubavi.

Postoje dva načina na koja osoba može biti potaknuta nešto činiti ili ne činiti: prisilomiprivlačenjem. Vanjski zakon potiče osobu na prvi način, prisilom uz prijetnju kaznom. Ljubav čovjeka potiče na drugi način, privlačenjem. Ljude privlači ono što vole bez ikakve vanjske sile. Kršćanski život je život u privlačnosti, ne prisili – u ljubavi, ne u strahu.

Život sinova i kćeri Božjih

Drugo, novi život u Duhu jest život sinova i kćeri Božjih. Apostol nastavlja i kaže:

Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji. Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!« Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja (Rim 8, 14-16).

Ovo je središnja ideja Isusove poruke i poruke cijeloga Novoga zavjeta. Zahvaljujući krštenju koje nas je usadilo u Krista, postali smo djeca u Sinu. Koju nam je novost, onda, donijela Karizmatska obnova? Nešto vrlo važno, otkriće i ezgistencijalnu svijest o Božjem očinstvu koja je dovela mnogo ljudi do suza u trenutku krštenja u Duhu. Pravno, mi smo Njegova djeca po krštenju, ali iskustvenopostajemo Njegova djeca zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga koji se nastavlja u našim životima.

Rođen je sinovski osjećaj. Od Gospodara, Bog postaje Otac. To je trenutak u kojem osoba svim svojim srcem kliče po prvi puta:Abba, Oče! To je jedan od najčešćih učinaka krštenja u Duhu. Sjećam se jedne starije gospođe iz Milana koja je, nakon što je primila krštenje u Duhu, išla svima u svojoj grupi i govorila: Osjećam se kao beba! Osjećam se kao beba! Otkrila sam da je Bog moj tata!Iskustvo Božjeg očinstva znači iskustvo njegove beskrajne ljubavi i milosrđa.

Život pod Kristovim gospodstvom

Konačno, novi život je život pod Kristovim gospodstvom. U Rimljanima apostol piše:

Jer ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen (Rim 10, 9). 

I ubrzo u istoj poslanici piše:

Jer nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima (Rim 14, 7-9).

Ova posebna svijest o Isusu djelo je Duha Svetoga: I nitko ne može reći 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom! (1 Kor 12, 3). Najočigledniji dar koji sam primio prilikom krštenja u Duhu bio je otkriće Kristova gospodstva. Do toga trenutka, bio sam učitelj kristologije, poučavao sam kolegije i pisao knjige o drevnim kristološkim doktrinama. Duh me promijenio iz kristologe u Krista. Kako sam se osjećao kada sam čuo, na stadionu u Kansas Cityju u srpnju 1977. godine, 40 000 vjernika različitih denominacija kako pjevaju On je Gospodin, On je Gospodin. On je uskrsnuo od mrtvih i On je Gospodin. Svako će se koljeno priviti i svaki će jezik priznati da je Isus Krist Gospodin. Za mene, koji sam još uvijek bio vanjski promatrač Karizmatske obnove, ta je pjesma imala kozmični odjek s obzirom da uključuje ono što je na nebu, na zemlji i pod zemljom. Zašto ne ponoviti to iskustvo, u prilici kao što je ova, i proklamirati zajednički u pjesmi Kristovo gospodstvo. Oni koji znaju, neka pjevaju na engleskome jeziku…

Što je posebno u proklamaciji Isusa kao Gospodina što to čini tako drugačijim i odlučnim? Radi se o tome da, proklamacijom ne samo da ispovijedamo vjeru, nego donosimo i osobnu odluku. Tko god proklamira, odlučuje o značenju svoga života. To je kao da govorimo: Ti si moj Gospodin; predajem ti se, u svoj svojom slobodi priznajem Te za svoga Spasitelja, svoju Glavu, svoga Gospodara, Onoga koji ima sva prava nada mnom. Radosno Ti prepuštam uzde svoga života.

Ovo svijetlo ponovno otkrivanje Isusa kao našega Gospodina je možda najdivnija milost koju je Bog dao svojoj Crkvi po Obnovi u naše vrijeme. U početku, proklamiranje Isusa kao Gospodina (Kyrios) bilo je, za evangelizaciju, ono što je ralo plugu, oštrica koja prva reže tlo i omogućuje plugu da napravi brazdu. Nažalost, dogodila se promjena riječi kada smo se iz židovske sfere preselili u helenističku. U židovskom svijetu titula Adonai, Gospodin, je sama bila dovoljna za proklamaciju Isusova božanstva. I to je zapravo titula pod kojom Petar naviješta Isusa Krista na dan Pedesetnice: Pouzdano dakle neka znade sav dom Izraelov da je toga Isusa kojega vi razapeste Bog učinio i Gospodinom i Kristom (Dj 2, 36).

Ipak, kada je došlo do propovijedanja poganima, ta titula više nije bila adekvatna. Počevši od rimskoga cara, mnogo njih se nazivaloGospodinom. Apostol podsjeća na to: kao što ima mnogo 'bogova' i mnogo 'gospodara'! – nama je (…) jedan Gospodin, Isus Krist (vidi 1 Kor 8, 5-6). Već u trećem stoljeću titula Gospodinviše nije bila shvaćena u svome kerigmatskom smislu: taj se naslov smatrao prikladnim za korištenje svakome tko je još uvijek bio u fazi sluge i straha i taj je naslov bio slabiji od naslova Gospodara koji su koristili učenici i prijatelji. Ljudi su nastavili govoriti o Isusu kao o Gospodinu, naravno, ali to je postala titula kao bilo koja druga, pogotovo kada se počela koristiti kao dio punoga Kristova imena: naš Gospodin Isus Krist.Ipak, treba se reći da je jedno kazati naš Gospodin Isus Krist, a posve drugo Isus Krist je naš Gospodin! (s uskličnikom).

Što je u svemu ovo kvalitativni skok u razumijevanju Krista na koji nas potiče Duh Sveti? Radi se zapravo o tome da je proklamacija Isusa kao Gospodina poput vrata koja nas dovode do spoznaje uskrsloga i živoga Krista! Ne osobnosti Krista, nego osobe Krista. Više Ga ne smatramo grupom tvrdnji i dogma (s njihovim odgovarajućim herezama), više nije objekt obožavanja i sjećanja, nego živa stvarnost u Duhu. Razlika između živoga Isusa te Isusa u knjigama i znanstvenih rasprava o Njemu jest razlika između pravoga neba i neba nacrtana na komadu papira. Ako želimo da nova evangelizacije ne bude samo predmet maštanja, trebamo ponovno postaviti ralo pred plug, kerygmu pred parensis.

Zajedničko iskustvo Kristova gospodstva jest također ono što najviše potiče jedinstvo među kršćanima, upravo kao ovdje među nama. Jedan od glavnih prioriteta CHARIS-a, prema uputama Svetoga Oca, jest upravo promicanje toga jedinstva među onima koji vjeruju u Krista svim raspoloživim sredstvima, uzajamno poštovajući identitet svakoga.

Struja milosti za cijelu Crkvu 

Vjerujem da je u ovome trenutku svima jasno zašto kažemo da je Karizmatska obnova struja milosti za cijelu Crkvi. Sve ono što nam je Riječ Božja otkrila o novome životu u Kristu – životu koji se živi u skladu sa zakonom Duha, životu sinova i kćeri Božjih i životu pod Kristovim gospodstvom – nije ništa drugo nego sadržaj kršćanskoga života i svetosti. To je život koji smo primili krštenjem u svojoj punini, tj. onaj o kojem se ne samo razmišlja i u koji se vjeruje nego koji se živi i svjedoči – i to ne samo nekolicini privilegiranih duša nego cijelome svetom Božjem narodu. Za milijune vjernika različitih kršćanskih crkava krštenje u Duhu bilo su vrata za takvo bogatstvo kršćanskoga života.

Jedna od izreka koje papa Franjo voli je sljedeća: stvarnost je veća od idejaiz čega proizlazi da je življenje kršćanskoga života veće nego razmišljanje o njemu. Vjerujem da Karizmatska obnova može biti (i da je dijelom već bila) velika pomoć pri prelasku velikih istina vjere iz razmišljanja u stvarnost, velika pomoć pri pomicanju Duha Svetoga iz teoloških knjiga u iskustvo vjernika.

Sveti Ivan XXIII. zamislio je Drugi vatikanski sabor kao novu Pedesetnicu za Crkvu. Gospodin je odgovorio na Papine molitve iznad svih njegovih očekivanja. Ali što nova Pedesetnica znači? Ne može se sastojati samo od novoga procvata karizmi, službi, znakova i čudesa koji su poput daška svježeg zraka na licu Crkve. Ove su stvarnosti samo odraz i znak nečega mnogo dubljega. Nova Pedesetnica, prava, mora se dogoditi u dubini o kojoj nam je apostol govorio: mora obnoviti srce Zaručnice, ne samo njezinu haljinu.

Da bi Karizmatska obnova bila struja milosti kako smo ju opisali, ona i sama treba biti obnovljena, a CHARIS bi tome trebao pridonijeti. Origen je u trećem stoljeću zapisao: Ne smijete smatrati da je obnavljanje život, za koje se kaže da je jednom učinjeno, dovoljno. Upravo suprotno… ta novost… treba biti obnovljena:Ipsa novita innnovanda est. Ovo nas ne bi trebalo zadiviti. Ovo se događa u svakom svakom Božjem djelu od trenutka kada Bog to djelo prepusti ljudima.

Odmah nakon što sam se pridružio Obnovi, jednoga dana sam u molitvi pogođen određenim mislima. Činilo mi se da osjećam nešto novo što Gospodin čini u Crkvi; uzeo sam komad papira i olovku i zapisao neke misli koje su i mene sama iznenadile jer nisu bile plod moga razmišljanja. Nalaze se u mojoj knjizi Trijezno opijanje Duhom – drugi dio, ali podijelit ću ih ponovno s vama jer mi se čini da je ovo točka kada moramo početi ispočetka.

Otac želi slaviti Sina, Isusa Krista, na zemlji na nov način, kroz novu intervenciju. Duh Sveti je određen kao onaj tko će provesti to slavljenje jer je zapisano: On će me slaviti i uzeti ono što je moje!Kršćanski život posve posvećen Bogu, bez utemeljitelja, bez pravila, bez novih kongregacija. Osnivač: Isus! Pravilo: Evanđelje tumačeno Duhom Svetim! Kongregacija: Crkva!Ne brinite za sutra, ne pokušavajte stvoriti nešto što će trajati, ne pokrećite poznate organizacije u kojima mogu nastaviti djelovati nasljednici… Isus je Osnivač koji nikada ne umire, tako da nema potrebe za nasljednicima. Trebamo Mu uvijek dopustiti da čini nove stvari, čak i sutra. Duh Sveti će ostati u Crkvi, čak i sutra.

DRUGI DIO: KARIZMATSKA

Sada prelazimo na drugi dio moga govora, koji će biti mnogo kraći, o onome što pridjev karizmatskadodaje imenu obnova.Prvo i najvažnije, vrlo je važno reći da karizmatskamora ostati pridjev i nikada ne može postati imenica. Drugim riječima, u svakom pogledu trebamo izbjegavati riječ karizmaticikada opisujemo ljude koji su iskusili Obnovu. Ako ih već nekako moramo nazvati, trebali bismo koristiti izraz obnovljeni kršćani, ali ne karizmatici. Korištenje toga izraza s pravom izraziva ljutnju jer stvara diskriminaciju među članovima tijela Kristova, jer su neki obdareni karizmama, a neki nisu.

Ne želim ovdje poučavati o karizmama, jer se za govoriti o njima ima toliko prilika. Moja je namjera pokazati je kako Obnova, u mjeri u kojoj je karizmatska, struja milosti namijenjena cijeloj Crkvi. Kako bismo bolje objasnili ovu tvrdnju, moramo kratko pogledati povijest karizmi u Crkvi.

Ponovno otkrivanje karizmi na Drugom vatikanskom koncilu 

Što se zapravo dogodilo karizmama nakon njihova burnog pojavljivanja na početku Crkve? Karizme nisu toliko nestale iz životaCrkve koliko iz njene teologije. Ako pratimo trag povijesti Crkve, imajući na umu različite popise karizmi iz Novoga zavjeta, zaključujemo da – možda osim 'govora u jezicima' i 'tumačenja jezika' – nijedna karizma nikada nije bila potpuno izgubljena.

Povijest Crkve puna je karizmatičnih evangelizatora, darova mudrosti i znanja (dovoljno je da se sjetimo Crkvenih naučitelja), čudesnih ozdravljenja, ljudi s darom proroštva ili razlikovanja dugova, a da ne spominjemo darove kao što su vizije, zanosi i ekstaze koji su također navedeni među karizmama.

Što je, dakle, novost koja nam omogućuje da govorimo o ponovnom buđenju karizmi u naše vrijeme? Što je ranije bilo odsutno? Iz njihove prvotne uloge da služe općem dobru i organizaciji Crkve, karizme su postupno bile ograničene na privatnu i osobnu sferu. Više nisu imale ulogu u izgradnji Crkve.

U životu rane kršćanske zajednice, karizme se nije koristilo privatno; zajedno s apostolskim autoritetom, one su obilježavale zajednicu. Apostoli i proroci bili su dvije sile koje su zajedničkim snagama vodile zajednicu. Vrlo brzo ravnoteža između dva aspekta – službe i karizmi – poremetila u korist službe. Odlučujući element bio je razvoj lažnih učenja, posebno gnosticizma. Ovaj je događaj naglo okrenuo korist prema vršiteljima službe, pastirima. Drugi element bila je kriza proročkog pokreta koji se proširio po gorju u Maloj Aziji u drugome stoljeću, a koji je dodatno služio diskreditiranju odrešene vrste kolektivnog karizmatskog entuzijazma.

Sve negativne posljedice za karizme proizlaze iz navedenih povijesnih okolnosti. Karizme su potisnute na margine Crkvenoga života. Znalo se još tu i tamo naći neko izvješće o postojećim karizmama. Sveti Irinej, primjerice, kaže da je u njegovo vrijeme bilo mnogo braće u Crkvi koji posjeduju proročki dan, koji govore svim jezicima, koji otkrivaju tajne ljudi za njihovu korist i objašnjavaju otajstva Božja. Svejedno, bio je to fenomen koji je opadao. Posebno su nestajale karizme koje su uključivale slavljenje i život zajednice: nadahnuti govor i glosolalija, takozvane pentekostalne karizme. Proroštva su bila svedena na karizmu učiteljstva kako bi tumačenje bilo autentično i nepogrešivo. (To je bila definicija proroštva u raspravama o ekleziologiji pisanima u moje vrijeme.)

Ljudi su također pokušavali teološki opravdati tu situaciju. Prema jednoj teoriji sv. Ivana Krizosoma, koja se ponavljala sve do Drugog vatikanskog koncila, određene su karizme bile potrebne Crkvi u prvo vrijeme, ali kasnije su nestajalejer više nisu bile potrebne za opću ekonomiju Crkve.

Druga neizbježna posljedica bila je klerikalizacija karizmi. Povezane s osobnom svetoću, karizme su se uglavnom povezivale s uobičajenim predstavnicima svetosti: pastirima, monasima, redovnicima i redovnicama. Karizme su prešle iz područja ekleziologije u područje hagiografije, odnosno, proučavanja života svetaca. Mjesto karizmi preuzelo je sedam darova Duha (u Izaija 11) koji su se, od početka pa sve do skolastike, smatrali posebnom kategorijom karizmi obećanom mesijanskome kralju i kasnije onima koji su imali zadatak pastirskoga upravljanja.

To je bila situacija koju je Drugi vatikanski sabor želio ispraviti. U jednome od najvažnijih dokumenata s Koncila čitamo ovaj dobro poznati tekst:

Duh Sveti ne posvećuje i vodi Božji narod i obogaćuje ga vrlina samo po sakramentima i služenju Crkve nego dijeli svakomu napose kako hoće (vidi 1 Kor 12, 11), On dijeli posebne milosti svim vjernima, na svim razinama. Ovim darovima on ih osposobljava da poduzmu različite zadatke i službe koje doprinose obnovi i izgradnji Crkve, prema riječima apostola: A svakomu se daje očitovanje Duha na korist(1 Kor 12, 7). Ove karizme, bez obzira jesu li izvanredne ili nešto jednostavnije i široko rasprostranjene, trebaju biti primljene sa zahvalnošću i uvjerenjem da su savršeno prikladne i korisne za potrebe Crkve.

Ovaj tekst nije marginalna bilješka unutar ekleziologije Drugog vatikanskog sabora nego njeno krunsko postignuće. Ovo je najjasniji i najizravniji način potvrde da, uz hijerarhalnu i institucionalnu dimenziju, Crkva ima i pneumatsku dimenziju te da je hijerarhijalna u funkciji i službi pneumatske. Ne služi Duh instituciji, nego institucija služi Duhu. Nije istina ono što je primijetio veliki ekleziolog 19. stoljeća Johannes Adam Mohler: Bog je stvorio hijerarhiju i tako providio više nego što je potrebno Crkvi sve do kraja svijeta. Isus je svoju Crkvu povjerio Petru i drugim aspostolima, ali prije toga povjerio ju je Duhu Svetome: upućivat će vas u svu istinu, … od mojega će uzimati i navješćivati vama…(vidi Iv 16, 4-15).

U ovome trenutku, sa zaključkom Sabora i njegovim uredbama prikupljenim u knjigu, opasnost od marginaliziranja karizmi pojavljuje se u drugome obliku. Ali on nije manje opasan: da taj tekst ostane dobar dokument koji znanstvenici neće prestati proučavati i propovjednici citirati. Sam je Gospodin pobijedio je ovu opasnost čineći da ih čovjek vlastitim očima vidi – čovjek koji je intenzivno želio da nastane ovaj tekst kako se karizme ne bi vratile samo u teologiju nego i u živote Božjega naroda. Kada je kardinal Suenens, prvi puta 1973. godine, čuo za Katoličku karizmatsku obnovu koja se pojavila u Sjedinjenim Američkim Državama, napisao je knjigu pod naslovom Duh Sveti: Izvor svih naših nada. U svojim memoarima on piše sljedeće:

Odustao sam od pisanja knjige; mislio sam da je stvar najosnovnije ljubaznosti obratiti pozornost na moguće djelovanje Duha Svetoga, koliko god to može nekoga iznenaditi. Bio sam posebno zainteresiran govorom o buđenju karizmi; na Saboru sam se i sam izjasnio o uzroku takvoga buđenja.

I evo što je napisao nakon što je svojim očima vidio što se događa u Crkvi:

Odjednom, sveti Pavao i Djela apostolska kao da su oživjela i postala dio sadašnjosti; ono što je bilo autentična stvarnost u prošlosti kao da se ponovno događalo pred našim očima. Bilo je to okriće istinskog djelovanja Duha Svetoga, koji uvijek radi, kao što je Isus obećao. On je održao i drži svoje riječi. To je ponovna eksplozija Duha Pedesetnice, slavlja koje je postalo strano Crkvi.

Sada je jasno, vjeruje, zašto kažem da je Obnova, također kao karizmatska stvarnost, struija milosti namijenjena i potrebna cijeloj Crkvi. Crkva sama je ta koja je ovo odredila na Saboru. Jedino što preostaje jest prelazak s odlučnosti na implementaciju, iz dokumenata u život. I upravo je to služba koju je CHARIS, u potpunom nastavku na djelovanje Karizmatske obnove u prošlosti, pozvan pružiti Crkvi.

Ovo nije samo pitanje vjernosti Saboru, nego i pitanje vjernosti poslanju Crkve. Karizme o kojima čitamo u tekstu sa Sabora su savršeno prikladne i korisne za potrebe Crkve. (Možda bi bilo preciznije reći da su potrebnenegokorisne.) Vjera dana, kao u vrijeme Pavla i apostola, prenosi se ne uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage (vidi 1 Kor 2, 4; 1 Sol 1, 5). Kada bi svijet postao kršćanskim– barem službeno – moglo bi se pomisliti da tada ne bi bile potrebne karizme, znakovi i čudesa koji su postojali na početku Crkve, ali to nije tako danas. Mi smo sada bliži vremenu apostola nego oni u vrijeme Ivana Krizosoma. Oni su trebali propovijedati Evanđelje u predkršćanskom svijetu; mi, barem na Zapadu, trebamo propovijedati Evanđelje u postkršćanskom svijetu.

Do sada sam već rekao da je Karizmatska obnova struja milosti potrebna cijeloj Crkvi. Želim dodati da to dvostruko vrijedi za neke nacionalne crkve koje već neko vrijeme svjedoče bolnom krvarenju vjernika zbog drugih vladajućih entiteta. Dobro je poznato da jedan od najčešćih razloga za takve egzoduse jest potreba za izrazom vjere koji je u skladu s kulturom naroda, gdje se više mjesta daje spontanosti, radosti, tijeli – život vjere u kojoj je narodna pobožnost dodatna vrijednost, a ne zamjena za Kristovo gospodstvo.

Provode se pastoralne i sociološke analize ovoga fenomena i predlažu se rješenja, ali ljudima je teško shvatiti da je Duh Sveti već dao rješenje za tu potrebu na veličanstven način. Ne možemo nastaviti gledati Karizmatsku obnovu kao dio problema egzodusa katolika umjesto kao na rješenje toga problema. Da bi ovaj lijek bio stvarno učinkovit, ipak, nije dovoljno da pastiri dozvole i potiču Obnovu, ostajući obzirnom izvan nje. Ovu struju milosti trebaju primiti u svoje živote. Taj nam primjer daje Pastir cijele Crkve kao i institucija CHARIS.

Spomenut ću neke stavove ili vrline koji najizravnije doprinose zdravim karizmama i njihovu korištenju za opće dobro. Prva je vrlina poslušnost. Prije svega govorimo u ovom slučaju o poslušnosti instituciji, poslušnosti prema onima koji su autoriteti. Pravi proroci i karizmatici u povijesti Katoličke Crkve, čak i u nedavnoj prošlosti, su oni koji su pristali umrijeti onome što sami smatraju istinitim, poslušni i tihi prije nego je institucija primila njihove prijedloge i kritike. Karizme bez institucije vode u kaos; institucija bez karizmi stagnira.

Institucija ne potiskuje karizme nego im osigurava budućnost… ali i prošlost. To znači, sprječava ih da postanu bljesak i pred njih stavlja sve iskustvo Duha Crkve ranijih generacija. Božji je blagoslov što je karizmatsko buđenje u Crkvi rođeno sa snažnim porivom prema zajedništvu s hijerarhijom i da je papinsko učiteljstvo u njemu prepoznalo priliku za Crkvi iprve znakove velikog proljeća kršćanstva. Ova poslušnost bi nam danas trebala biti mnogo lakša i prikladnica s obzirom da vrhovni autoritet Crkve ne samo hvali i potiče tu struju milosti u Karizmatskoj obnovi nego je očigledo prihvatio njezin cilj i uporno ga predlaže cijeloj Crkvi.

Još jedna ključna vrlina za konstruktivno korištenje karizmi jestponiznost. Karizme su djelovanje Duha Svetoga, iskre Božje vatre povjerene ljudima. Kako ćemo spriječiti opekotine na rukama od te vatre? To je zadaća poniznosti. Ona dopušta Božjoj milosti da ide i kruži unutar Crkve i čovječanstvo bez raspršivanja ili kvarenja.

Jasno da je slika struje milosti koja je raspršena u masu nadahnuta svijetom električne energije. Ali tehnologija izolacije paralelna je tehnologiji električne energije. Što je veći napon i snaga električne struje koja prolazi žicom, to treba biti otpornija izolacija koja sprječava kratki spoj. Poniznost, za Karizmatsku obnovu i duhovni život općenito, jest snažan izolazor koji omogućuje božanskoj struji milosti da prolazi kroz osobu bez rasipanja ili, još gore, iskri oholosti i rivalstva. Isus je predstavio Duha svijetu, ponizujući se i bivajući poslušnim sve do smrti; mi možemo doprinijeti promicanju Duha Svetoga u Crkvi na isti način ostajući ponizni i poslušni do smrti, do smrti svogajai smrti staroga čovjeka koji je u nama.

Kao crkveni savjetnik, pokušao sam ovim učenjem dati svoj doprinos trenutnoj viziji Karizmatske obnove unutar povijesti i trenutne situacije u Crkvi. Ipak, moderator i članovi međunarodnog vijeća su ti koji će nositi težak teret ovoga novoga početka. Želim svima njima izraziti svoje bratsko prijateljstvo i moju beuzvjetnu suradnju sve dok mi Gospodin da snage da to činim. Poslanica Hebrejima savjetuje rane kršćane: Spominjite se svojih glavara koji su vam navješćivali riječ Božju (Heb 13, 7). I mi trebamo činiti isto, prisjećajući se s ljubavlju i zahvalnošću onih koji su prvi iskusili i promicali novu Pedesetnicu: Patti Mansfield, Ralph Martin, Steve Clark, Kevin i Dorothy Ranaghan, i svih onih koji su kasnije služili Karizmatskoj obnovi u ICCRS-u, Katoličkom bratstvo i drugim službama i organizacijama.

Zaključit ću s proročkom riječju koju sam proklamirao kada sam prvi puta propovijedao u prisutnosti svetoga Ivana Pavla II. Ovo je riječ koju je prorok Hagaj uputio vođama i Izraelskom narodu kada su trebali obnoviti hram:

Budi, dakle, junak, Zerubabele’ – riječ je Jahvina – ‘budi junak, Jošua, sine Josadakov, veliki svećeniče! Budi junak, narode sve zemlje’ – riječ je Jahvina. ‘Na posao! Jer ja sam s vama!’ – riječ je Jahve nad vojskama! (Hag 2, 4)

Budite junaci Jean-Luc i članovi vijeća, budite junaci svi vi u Katoličkoj karizmatskoj obnoci: budite junaci braćo i sestre drugih kršćanskih denominacija. Na posao, jer ja sam s vama – govori Gospodin!