Povijest Obnove

Počelo je 1967!

Katolička Karizmatska obnova rođena je u danima od 17.-19. veljaće 1967. za vrijeme molitvenog vikenda u Duquesne – Pittsburg. Grupa od 25 studenata organizirala je zajedno sa svojim kapelanom i profesorima duhovnu obnovu u obliku studijske grupe koja je proućavala prva ćetiri poglavlja Djela apostolskih i jednu knjigu od Davida Wilkersona: „Križ i bodež“. Cilj tog susreta bio je otkriti živu prisutnost Duha Svetoga! Na susretu su sudjelovala dvojica katoličkih profesora i dva laika koji su već primili „novo krštenje u Duhu Svetomu“ na jednom interkonfesionalnom molitvenom susretu, mjesec dana ranije. Jedan od svjedoka tog duhovnog događaja bila je Patti Gallagher Mansfield, koja je studirala na katoličkom sveučilištu „ Sveučilište Duha Svetoga u Duquesne “. Iskustvo tog povijesnog događaja sa opisanim svjedočanstvima sudionika, opisala je u knjizi „As by a new Pentecost!“

„Sastali smo se ujednoj kući na tri kata. Prije svakog razmatranja pjevali smo na gregrijanski naćin himan Veni Creator Spiritus. Pri završetku toga dana sudionici su obnovili sakrament Potvrde. Ja sam otišla u gornju sobu gdje je bila smještena kapelica s Presvetim. Oduvijek sam vjerovala u Isusovu prisutnost u Euharistiji, ali nikada nisam doživjela njegovu živu Slavu. Kleknula sam ispred Gospodina i po prvi puta sam počela moliti molitvu „potpunog predanja“.Trenutak kasnije pala sam licem prema podu kapelice, ispred svetohraništa i osjetila kako me od glave do pete zahvaća jedan dubok osječaj osobne Božje Ljubavi. Svoje iskustvo odmah sam ispričala našem kapelanu,i kazala mu: Upravo sam doživjela sve ono o čemu smo razgovarali za vrijeme duovnih vježbi On mi reče da je nešto takovo doživio i David Mangan koji je prije sat vremena molio u kapeli.

David ovako opisuje svoje iskustvo Duha Svetoga: „ Ovdje želim naglasiti činjenicu da ono ne bijaše naravno prvi intrvent Duha Svetoga među katolicima; i prije nas bilo je mnogo ljudi koji su iskusili „krštenje u Duhu Svetomu“, ali ipak ono bijaše jedan izvanredan događaj, jer se je Bog nama poslužio za jedan poseban plan. Molio sam ispred svetohraništa. Još danas mi nije jasno kako sam se našao na podu u stavu klanjanja i prostracije. Jedino čega se sječam sa sigurnošću je to da je Božja prisutnost bila tako živa, Bog mi je bio tako bliz da sam imao osječaj kao da Ga dodirujem. Nisam imao rijeći da to izrazim, i za jednog studenta matematike, to je bilo zaista nešto izvanredno . Samo sam ponavljao: Ovo je prava bomba! Ovo je uistinu prava bomba! Doslovno sam se nalazio u Božjoj prisutnosti. Samo sam ponavljao: „ Tako je lijepo. Tako je lijepo! Ono što sam došao tražiti ovdje, zaista je istina“.

U svojoj knjizi Patti Gallagher nastavlja s opisivanjem događaja: 
„I ostali naši prijatelji okupili su se u kapeli. Događale su se mnoge stvari. Neki su plakali. Govorili su da su doživjeli tako jaku Božju ljubav da nisu mogli zadržati suze. Drugi su se smijali od radosti. Drugi opet kao i ja, osječali su toplinu u rukama i dlanovima, kao da su gorjele. Neki studenti osječali su kao neke zvukove u grlu ili kao neko škakljane na jeziku. Onda još nismi ništa znali o karizmatskim darovima i o „molitvi u jezicima“. Jedan od profesora ušao je u kapelu i uzviknuo: „ Pa što će reći biskup kada sazna da su ovi studenti doživjeli „krštenje u Duhu Svetomu“? Katolička Karizmatska Obnova rođena je za vrijeme molitve u kapelici ispred Svetohraništa!

Nagli rast Obnove!

Vijest o neočekivanim događaju ubrzo se počela naglo širiti. Jedan od profesora javio je radosnu vijest svojim kolegama na Sveučilištu Notre Dame, gdje se je okupilo od 7-9 aprila 1967. oko 90 studenata kako bi zajedno razmišljali i molili o duhovnom iskustvu njihovih kolega iz sveučilišta u Duquesne. To je zapravo bio prvi kongres Obnove i označuje početak brzog rasta i otvaranje prema svijetu. Otada je širenje krenulo naglo, kako pokazuju brojevi sudionika na godišnjim sastancima:
1967.: 90 studenata
1968.: 100
1969.: 450
1970.: 1300
1971.: 4500
1972.: 11000
1973.: 25000
1974.: 30000
Obnova u Duhu samo kroz nekoliko mjeseci proširila se u Kanadu i u Latinsku Ameriku. Godine 1971. nastaju prve molitvene zajednice i u Europi. Godine 1973., održana je u blizini Rima, u Grottaferrati, prva međunarodna konferencija na kojoj je sudjelovalo 126 voditelja iz 34 zemalja. Papa Pavao VI primio je trinaest članova u privatnu audijenciju. Godine 1975., u Rimu je održan od 16-19 svibnja drugi Međunarodni kongres na kojem je sudjelovalo oko 13000 sudionika, koji su s istim Papom slavili Euharistiju u bazilici sv. Petra. Kada je Papa ulazio u baziliki uhvatio je za ruku kardinala Suenensa i visoko ju podigao u zrak kao znak pozdrava i odobravanja onoga što se događalo u bazilici.. Tom prilikom Papa je ohrabrio Obnovu: „ Crkvi i svijetu potrebno je više nego ikada da se u povijesti nastavi čudo Duhova; može li ova 'duhovna Obnova' biti išta drugo nego blagoslov za Crkvu i svijet“. Papa je dao nekoliko korisnih smjernica za razlučivanje duhova za karizmatske zajednice i na kraju svoje homilije glasno kliknuo: „Isus jest Gospodin! Aleluja!“ Nakon Misnog slavlja sudionici susreta svjedoće o predivnoj pjesmi u jezicima koja je ugodno ispunjavala baziliku i o radosnom slavljenju kroz ples i klicanje.

3. Kardinal Suenens i Malinski dokumenti

Pod Malinskim dokumentima podrazumijevaju se teološko pastoralne smjernice pokreta Obnove. Radi se o nizu dokumenata koji su nastali inicijativom Kardinala Suenesa, kojeg je papa Pavao VI delegirao za episkopalnog savjetnika Karizmatske Obnove godine. Suenens je osnovao međunarodnu studijsku grupu, koja je djelovala od 21. do 26. svibnja 1974.g. U grupi su radili vrsni teolozi: Rene Laurentin, kardinali Joseph Ratzinger, Walter Kasper, Yves Congar… . Cilj rada grupe bio je sastavljanje jednog službenog dokumenta za karizmatske zajednice, a naslov mu je «Malinski dokumenti», koji još i danas tvore neku vrstu doktrinalne povelje za pokret. Konačni tekst se dijeli u šest poglavlja koja obuhvaćaju sve bitne teme Obnove. Zadnji dokument objavljen je 1988. godine.
Kardinal Suenens često je znao upozoravati na to da: „Karizmatska Obnova neće biti shvaćena u skladu sa svojim identitetom i naravi. Ona je impuls Duha Svetoga, sposobnog da obnovi Crkvu u višestrukim vidovima. Postoji opasnost da se pretvori u jedan od mnogih pokreta i ne smije biti samo 'pokret među drugim pokretima', nego strujanje milosti prema višoj svijesti karizmatske dimenzije same Crkve“.
Zbog tog razloga Karizmatska Obnova nije i nikada neće biti povlastica duhovne elite ili ekskluzivno vlasništvo specifičnog pokreta. Radi se o milosti koja leži u Crkvi i koju može primiti svatko tko to želi iskrena srca – bez ikakvih izuzetaka.

4. Osnivanje Vijeća i Ureda

Kako bi se udovoljilo potrebi za suradnjom i komunikacijom, godine 1978., pod pokroviteljstvom kardinala Leona Josepha Suenensa, osnovani su vijeće i međunarodni ured Obnove. Vijeće je bilo sastavljeno od voditelja iz svih dijelova svijeta, dok je ured uspostavljen prvo u Bruxellesu, a kasnije u Vatikanu, via della Concilliazione.
Papinsko Vijeće za Laike, godine 1993., odobrava statute te organizacije koja je danas poznata pod imenom : „Međunarodna katolička karizmatska služba“(International Catholic Charismatic Renewal Services – ICCRS). Vijeće ICCRS-a sastavljeno je od 14 osoba, mađu kojima ima biskupa, svećenika, laika i redovnika. Sadašnji predsjednik je Allan Panozza iz Australije, direktor je Oreste Pesare iz Italije, a mons. Joseph Grech iz Melburna je predsjednik teološko-doktrinalne komisije Karizmatske Obnove pri Papinskom Vijeću ta Laike. Ured ICCRS- izdaje dvomjesečni list pod imenom „News„ (Glasilo) koji se izdaje na šest jezika. Osim toga organizira seminare, kongrese, konferencije koje imaju za cilj formaciju 
članova na nivou svijeta i njihovu međusobnu povezanost. U Statutima ICCRS-a navode se neki od ciljeva Obnove : A. Jačanje zrelog i trajnog osobnog obraćenja Isusu Kristu.
B. Jačanje odlučne osobne otvorenosti prema osobi, prisutnosti i sili Duha Svetoga. Te dvije duhovne milosti često se doživljavaju u iskustvu koje se u različitim dijelovima svijeta naziva krštenje u Duhu Svetomu, izljev Duha Svetoga ili obnovom u Duhu Svetomu. Razumijeva ih se najčešće kao osobno prihvaćanje milosti kršćanske inicijacije, te kao primanje snage za osobno kršćansko služenje u Crkvi i svijetu. 
Ivan Pavao II u jednom govoru, pozvao je Obnovu: «U naše vrijeme koje toliko gladuje za nadom, učinite Duha Svetoga poznatim i ljubljenim. Pomozite oživjeti 'kulturu Duhova'…. Ustrajte sa žarom i nikada se nemojte umoriti moleći: Dođi Duše Sveti! Dođi! Dođi!»

Jedan od značajnih projekata ICCRS-a bilo je organiziranje Međunarodne Konferencije „ Molitva za ozdravljenje“ , koja je održana u Rimu 10-13 studenog 2001., u suradnji s Papinskim Vijećem za Laike. Ishodište konferencija bio je dokument Kongregacije za nauk vjere: «Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje». Dvadesetak relatora, navedenu temu prikazalo je s biblijske, teološke, psihološke i kulturološke strane. Prema podacima ICCRS-a u svijetu danas ima 600 milijuna članova Karizmatske obnove, od toga oko 120 milijuna katolika koji su prisutni u 238 zemalja. . Poseban procvat karizmatska Obnova bilježi u zemljama zapadne i južne Afrike, Indije, Filipina te velikog broja ostalih zemalja Trećega svijeta. Također i u Latinskoj Americi je , gdje samo u Brazilu postoji 20.000 molitvenih grupa s 12 milijuna članova u 59 biskupija !

Svjetla i sjene Obnove

Talijanski dvomjesečniku La Civiltà Cattolica koji izdaju Isusovci posvetio je 2000. godine svoj uvodni članak urednika baš pokretu Obnove:
"U stvari radi se o crkvenoj stvarnosti od velikog značenja koja, s jedne strane, ima velike vrijednosti, s druge, pobuđuje neke dvojbe. Pozitivno je da se prije svega daje Duhu Svetomu istaknuto mjesto koje on treba imati u životu kršćanina.Osobe koje su učlanjene gaje snažan molitveni život s naglaskom na molitvu hvale, klanjanja i zahvaljivanja. Velika se važnost polaže na unutarnje obraćenje. Sveto Pismo na sastancima ima istaknuto mjesto smatrajući ga pomagalom molitve i proućavanja. Pokret ima smisao duboke vjernosti Crkvi, Papi, dijacezanskom biskupu i župniku. Možemo s toga smatrati s o. Congarom da « je Obnova milost koju je Bog darovao Crkvi našeg vremena».

Dvojbe su: « Pretjerana osječajnost koja ide na uštrb nutrine, radosne i vedre smirenosti. U tišini čovjek ulazi na posebam i dubok naći u odnos s Bogom. Pretjerana emotivnost može se pretvoriti, ponekad, u duhovnu nastranost. U Obnovi postoji pretjerano traženje iskustva Duha Svetoga koje se mora osjetiti i doživjeti, zaboravljajući pri tome da se kršćanski život odvija u «goloj vjeri». U nekim grupama postoji pretjerana želja za primanjem nekih karizmi bez da se provede neophodno duhovno razlučivanje, i zaboravljajući ponekad da je najveća karizma koju daje Duh Sveti, dar ljubavi. Sigurno je da Gospodin govori kroz Sveto Pismo, ali otvaranje Božje Rijeći nasunce zaustavljajući pogled samo na nekim retcima, nije naćin na koji se može sa sigurnošću reči da je to od Duha Svetoga i da tako Bog govori molitelju.
Na kraju možemo zaključiti, da u Obnovi mogu postojati određeni rizici i dvojbe, ipak smatramo da ono što je dobro i pozitivno uveliko nadvisuju te dvojbe i nedostatke, i kao što je rekao Pavao VI u svibnju 1975. – Obnova može biti jedna chance, prilika, za Crkvu i za svijet».

o. Zdravko Barić,
duhovnik ODS

Patti Gallagher Mansfeield, Come da una nuova Pentecoste, Edizioni Rinnovamento nello Spirito, Roma 2005.
Rene Laurentin, Karizmatička obnova, KS, Zagreb 1979, str. 17., i Agostino Favale, Movimenti ecclesiali contemporanei, Las, Roma 1980, str.274.
L.J. Cardinal Suenens, The Holy Spirit, life-breath of the Church., FIAT Association, Ertvelde-Belgium 2001, Vol. I-III
Matteo Callisi, u Glasilo ICCRS-a, broj 5, 2005.
Prayer for healing, International Colloquium, ICCRS, Rome 2001.
Papa Pavao VI i Ivan Pavao II, A Petar ustade..., Zbirka papinskih govora upućenih Katoličkoj karizmatskoj obnovi od njena nastanka do 2000. godine. Fides, Koprivnica 2003, str. 97-104.
La Civilta Cattolica, Obnova u Duhu, br. 3608, 21.10.2000., str 107-120.; 
i Marijan Oblak, Karizme, Crkveni pokreti, Laici, Verbum, Split 2003, str. 75-76.